Muzičke legende: Zdenko Runjić - Hitovi stvarani preko telefonske žice!
Imao je deset godina kada se jedne letnje večeri spremao za spavanje, a odnekud dopirali zvuci klape koja je pevala serenade. U tom trenutku osetio je do tada nedoživljeno, posebno uzbuđenje, neku teskobu, nešto neuhvatljivo. Poželeo je da i on jednoga dana dosegne to "neuhvatljivo" - i tako je nastala klica budućeg kompozitorskog rada, o čemu je, između ostalog, porazgovarao sa novinarem Studija, baš uoči festivala Split 1986...
Ne mogu zamisliti Split i Dalmaciju bez Runjića. Da nima njega, čulo bi se samo beštimanje, bogovanje. Ne more se zamislit Dalmacija bez njegovi galebi, skalinadi, mirisi Mediterana, bez pape, bez Šolte, Nadaline, Roka, lastavice... - izgovorio je Boris Dvornik u napitnici Zdenku Runjiću na njegovoj autorskoj večeri
Zdenko Runjić: To su pjesme i po!
Zdenko Runjić proslavlja dvadeset petu obljetnicu neprekinutog i vrlo plodnog djelovanja na području zabavne glazbe opusom koji ga svrstava u sam vrh glazbenih stvaralaca u nas.
Zdenko Runjić obilježava usporedo dvadeset i peto kontinuirano sudjelovanje na Splitskom festivalu, koji mu je u svom 26. izdanju ponudio, dosad bez presedana, posebnu večer posvećenu autorovim novim pjesmama u izvedbi njegovih najistaknutijih i najvjernijih suradnika, sve eminentnih solista i grupa - Olivera Dragojevića, Tereze Kesovije, Ive Pattiere, Zorice Kondže, Mila Hrnića, grupe Magazin, Jasne Zlokić, Meri Cetinić, Novih fosila i - Borisa Dvornika.
Ovaj skladatelj i splitska (a uz nju i naša domaća uopće) zabavna glazba već su četvrt stoljeća sinonim. Zdenku Runjiću u tome nema premca, pa nije neobično što jedan od najpoznatijih Splićana, pisac Miljenko Smoje, kaže: »Runjić je sa svojom muzikom posta simbol današnjeg Splita ka ča je Tijardović bija onega starega«.
A spomenuti kazališni, filmski, televizijski, pa i estradni umjetnik, omiljeni splitski glumac Boris Dvornik, održao je na Autorskoj večeri Zdenku napitnicu koja je izmamila smijeh, ali je poneko i zasuzio. Dvornik, u skraćenoj verziji, reče:
»Strašni su naši Vlaji. Spusti se momčić iz Labina i misliš: evo još jednoga koji će pivat po Rivi ojkalicu. A projde samo dvadesetak godin, i ti je mali Vlajko zaminija i naslidija Tijardovića! Sada je on veliki fetivi Splićanin. Ajde neka se ko usudi reć da Zdenko nije Splićanin. Oči bismo mu izvadili. Sa Runjićem cili nam je grad propiva. I cila Dalmacija. Svi nas je Runjić infeta. Cili ovi ludi grad, cila ova nesriknja Dalmacija piva, samo piva, i to piva Runjića. I ja ga bidan moram pivat. A kako ću ne pivat kad mi je drago, kad ne mogu odolit!?«
I reče još Dvornik:
»Fala ciloj Vlaškoj i svima Vlajima šta su nan dali velikoga Splićanina Zdenka Runjića. On je posta jedan od simbola Splita i Dalmacije. Ne mogu zamislit Split i Dalmaciju bez Runjića. Da nima njega, čule bi se samo beštimje, bogavanje. Ne more se zamislit Dalmacije bez njegovi galebi, skalinadi, mirisi Mediterana, bez pape, bez Šolte, Nadaline, Roka, lastavice...
I otkad stoji Splitski festival, nije se našao uspješniji skladatelj, ne samo po broju skupljenih trofeja - koji ne moraju biti prava slika vrhunske kvalitete - nego po tome što su se njegove melodije gotovo u pravilu nalazile među najkvalitetnijim ostvarenjima.
Njegovi su radovi prepoznatljivi među mnoštvom drugih ostvarenja, ona odskaču, dosežu razinu na koju bi svaki autor bio ponosan - Galeb i ja, Oprosti mi, pape, Pismo ćali, Skalinada, Nadalina, Vjeruj u Ljubav, Sunčane fontane, Četri stađuna, Malinkonija, Poeta, Lastavice, Mižerja i mnoge druge ostavile su trajan pečat u našoj zabavnoj muzici, a posebno u dalmatinskoj pjesmi.
Statistika je snažna u argumentaciji, ona potkrepljuje činjenicama. U dvadeset i pet godina skladateljskog rada, Zdenko Runjić napisao je pet stotina kompozicija, a to je — kaže on skromno - »samo« dvadeset pjesama na godinu. Na splitskim mu je festivalima izvedena 81 skladba, osvojio je 41 nagradu, a od toga 23 prve nagrade, što publike, što stručnog ocjenjivačkog suda.
Nekoliko kuriozuma: pjesma Galeb i ja, možda najbolja skladba koju je Runjić ikad napisao, nikad nije osvojila nikakvu nagradu. Godine 1967, od 22 kompozicije na Festivalu, Runjić je imao čak pet. Godine 1978. osvojio je čak tri prve nagrade: u konkurenciji dalmatinskih šansona s Oprosti mi pape, u pjesmama za MIS Cvit Mediterana, a u zabavnim melodijama s Poetom.
Godine 1980. osvaja prvu, drugu i treću nagradu publike s Nadalinom, Piva klapa ispo volta i Lastavicom. Ta Lastavica s Meri Cetinić drži prvo mjesto na raznim jugoslavenskim top-listama osam mjeseci! U prodaji ploča primat drži Skalinada koja je doživjela dvadeset izdanja i premašila 700 tisuća prodanih kopija.
Runjić je, dakako, poznat i priznat na mnogim drugim našim festivalima — Opatiji, Zagrebu, Beogradu, Vašem šlageru sezone u Sarajevu. Kao istaknuti skladatelj, a posebno za doprinos koji je dao Splitskom festivalu, Runjić je dobio značajna društvena priznanja: godišnju Nagradu grada Splita 1984, te estradnu nagradu Saveza organizacija radnika estradne djelatnosti Jugoslavije 1985.
Povoda, dakle, za intervju mnogo, a i prilika je povoljna; novinarska ekipa Studija nalazi se u Splitu u ljetnoj redakciji. Razgovaramo s Runjićem u njegovu stanu na Gripama u ulici AVNOJ-a broj 23 na drugome katu. Do maloprije, Zdenko je slušao festivalske razgovore na Radio Splitu, gdje radi kao muzički urednik.
* Kako se, zapravo, osjećate u ulozi jubilarca, slavljenika. Sjećate li se početaka, kad niste ni sanjali današnje dosege?
- Zapamtio sam nekoliko tih trenutaka, mojih ključnih susreta s glazbom. Prije svega, moram reći da, što se muzike i muziciranja tiče, u mojoj obitelji nije bilo nikakve tradicije. Nemam nikakvog muzičkog pedigrea, ako se ne uzme u obzir da je jedan od mojih stričeva svirao gusle.
Mi smo Runjići iz Labina Dalmatinskog, to je tu, dvadesetak kilometara od Splita. Vidimo čak i more kad se popnemo na brdašce. Kao dječak došao sam u Split, stanovao sam pokraj Đardina u Dioklecijanovoj kuli i, zanimljive li koincidencije, u toj je kući prije rata stanovao Tijardović.
I tako, sjećam se, bila je ljetna večer, spremao sam se na spavanje, a dolje u Đardinu neka je klapa pjevala lijepe pjesme, serenade. To me se nekako posebno dojmilo. Osjetio sam dotad nedoživljeno, posebno uzbuđenje, neku tjeskobu, nešto neuhvatljivo. Razmišljao sam: hoću li ja ikad moći nešto takvo doseći? Možda sam tada imao najviše deset godina.
Moje je školovanje teklo normalno, počeo sam sam učiti gitaru, svirao sam u mandolinskom orkestru u školi i u KUD Filip Dević i, kao i svi mladi, volio sam na radiju slušati glazbu, volio sam te pjesmice, nije ih, doduše, tada bilo toliko kao danas. Kao svoj pravi kompozitorski početak smatram svoju odluku, jer to je bila odluka a ne poriv, da komponiram zabavnu muziku.
Bilo je to 1958, točno se sjećam toga dana, kad je bio finale San Rema. Bio sam tada srednjoškolac, vratio se iz škole i slušao radio. Te se godine pojavio Modugno s pjesmom Volare i pobijedio. Ta me se pjesma toliko dojmila da sam bio kao šokiran. Bila je toliko drukčija od svega što su Talijani radili. Odlučio sam: i ja moram komponirati. Maštao sam kako će moje pjesme biti »strašne«, imati golem uspjeh, već kako to ide kod svih entuzijasta i početnika.
* Odlučili ste komponirati bez prethodnog muzičkog obrazovanja, bez zanata, kako se to kaže?
- Da, sve što danas znam o muzici, a sada znam mnogo, naučio sam sam. Bio sam potpuni samouk. Sve ono što mi je trebalo, ja sam to naučio i saznao. Sve! A ono što mi nije bilo potrebno u muzici, to ne znam. Učio sam pitajući, tražeći po udžbenicima, slušajući ploče, i to bez ičije pomoći. Bio sam uvijek odličan matematičar i mislim da mi je i matematika u određenom smislu pomogla. Ima tu stanovitih dodirnih točaka.
* Počeli ste komponirati relativno kasno. Je li vam u tome netko pomogao?
- Ne, nitko. Kad je pala ta famozna odluka, ja sam sebi pisao i tekstove. Nisam ni tada mogao, na primjer, doći i reći Dragi Britviću, hoćete li mi dati neki tekst. Uzdao sam se u se. Prva pjesma koju sam poslao na natječaj bila je Ćakule o siromajima za Splitski festival 1962, koji se još zvao Melodije Jadrana.
* Znači, hrabro ste startali, i to odmah na festival?
- Da, poslao sam je, ona je primljena i, štaviše, ta je pjesma osvojila prvu nagradu publike i nagradu za tekst, koji sam sam napisao. Tako sam u prvom naletu oborio, odnosno prestigao mnoge već poznate autore.
Direktor u Jugoplastici
* Kako vam se rodila ideja o temi koja tada nije bila svakidašnja?
- Kao što je Modugno sa svojim nekim pjesmama unio u talijansku zabavnu muziku nov način mišljenja, tako sam i ja htio da se moj tekst razlikuje od tadašnjih tekstova koji su spominjali maslinike, more, palme, žal, jednu ishitrenu sliku, onakvu kao što »mali Marinko zamišlja Dalmaciju«.
Moja tema bila je socijalna, sve moje teme prvih pjesama bile su takve - Ćakule o siromajima, Čovik od soli, Balada o tovaru... One su drukčije govorile o životu ljudi u Dalmaciji. Sve to temeljilo se na mojoj mašti. Baš ove godine, kad dvadeset i peti put sudjelujem na festivalu, u čast mojih Ćakula o siromajima napisao sam Mižerju, kao sjećanje i vraćanje na početke.
* Kako su ocijenjena vaša prva djela? Je li vam dovoljna bila nagrada publike?
- Neću zaboraviti detalj koji sam tada čuo. U selekcionoj komisiji bili su, sada već pokojni, Ferdo Pomykalo i Danica Markulin, tada vrlo ugledni muzički pedagozi i radnici. Kad su izabrane pjesme, izjavili su da ih ugodno iznenađuje inventivnost nekih mladih splitskih autora. A pošto sam ja jedini bio iz Splita, i to mlad, ta se laskava ocjena odnosila na mene.
* Tada se nitko nije javljao iz vaše generacije.
- Ne, u Splitu nije. Možda su istodobno, ali u Zagrebu, startali Špišić, Krajač, Vučer... To je to doba. U Splitu je Đeki Srbljenović već godinama bio iskusni muzičar, a mlađi još nisu bili stasali. Moram reći da su moje pjesme Ćakule o siromajima, pa Balada o tovaru, koju je iduće 1963. pjevala Tereza Kesovija i osvojila prvu nagradu, Čovik od soli, koji je bio prvi nastup Arsena Dedića u Splitu, bile drukčije od ostalih, pomaknute, kao »šaka u oko«.
Tako je bilo i s pjesmom Potraži me u predgrađu na Opatiji 1964. koja je u interpretaciji Lade Leskovara i Đorđa Marjanovića bila i kod publike i stručnog žirija - prva. U međuvremenu sam 1963. pobijedio na omladinskom subotičkom festivalu s pjesmom Vrbe (Sjećaš se, Nina, one jeseni kad si otišla...)
To je pjesma koja je te godine kao singl-ploča prodana u više od sto tisuća kopija. To je tada bila golema brojka. Pjesmu je izvodio Stevan Zarić iz Novog Sada. Ukratko, sa svoje prve četiri festivalske pjesme osvajao sam same prve nagrade.
* I pored toga, muzika vam je bila sporedno zanimanje?
- Istodobno sam studirao, završio fakultet i postao inženjer elektronike. Prvi moj posao bio je ipak vezan uz glazbu. Bio sam muzički urednik na Radio Splitu, ono što sam i danas. Poslije vojske sam se, želeći da radim u struci, zaposlio u Jugoplastici. Počeo sam kao tehnolog, pa sam napredovao i došao do mjesta direktora RO Galanterija. Ali muziku nisam ostavljao. Tjerao sam i jedno i drugo, drukčije nisam mogao. Sve sam to izgurao, čak sam u to doba stvorio svoje najbolje pjesme.
* Što vas je još zanimalo?
- Bavio sam se sportom, proveo sam neko vrijeme u Hajduku, kao junior, bio sam golman. Čak sam jednom igrao za prvu momčad. Bila je prijateljska utakmica sa Solinom, nisu se pojavili vratari prve momčadi, pa sam ja dobio priliku. Zatim sam se prebacio na rukomet, i tu ostao u prvoj momčadi Splita, na golu, pet godina.
|
Splitska ekipa 80-tih: Boris Dvornik, Zdenko Runjić, Oliver Dragojević,
Đorđi Peruzović
|
Kad smo se plasirali u prvu ligu, ja sam studirao, nisam imao vremena putovati, pa sam odustao. Bavio sam se još atletikom, trčao sam, bacao koplje. A i danas se nisam zapustio, s jednom klapom jedanput tjedno igramo »na balun«. I Oliver me u posljednje doba zarazio tenisom. Zatim, za razliku od njega, ja ne volim previše more. Nemam barku, ni kajić, ništa.
* Uz vaše je ime već godinama usko povezano ime Olivera Dragojevića, a i sami ga, svako malo, spominjete. Vaša čvrsta, gotovo totalna suradnja - traje. Niste samo suradnici nego i prijatelji. Kako je počelo?
- Otkad sam ušao u zabavnu glazbu, nikad nisam imao problema s time tko će mi pjevati. Praktički, koga sam htio dobiti da interpretira moju pjesmu, toga sam i dobio. Svi su imali u mene povjerenje, a ja bih to povjerenje i opravdao. No, kako sam se ja u toku cijele skladateljske karijere nalazio izvan velikih muzičkih centara, s pjevačima sam kontaktirao uglavnom telefonski, kao »ljubav kroz žicu«.
Poslao bih pjevaču pjesmu, pa bismo se onda čuli, pjevač bi je otpjevušio u slušalicu. Ukratko, ja bih pjesmu prvi put čuo kad je bila gotova, snimljena. Katkad je to bio nedostatak, jer nisam bio u mogućnosti da je pratim, da interveniram, nešto popravim itd. Počevši suradnju s Oliverom, pa i Meri Cetinić nešto poslije, dobio sam dvoje izvanredno muzikalnih pjevača. Oni izvanredno osjećaju što pjevaju.
Znam unaprijed, napišem pjesmu, dođe Oliver, ili Meri, sjedne uz klavir i odmah zna što će. Već u prvom pjevanju on doda nešto svoga, osjeti pjesmu, i s takvom interpretacijom pjesma odjednom dobiva neku novu dimenziju. Slušajući Olivera, ili Meri, odmah osjetim što eventualno treba promijeniti, dotjerati, odatle naša trajna najbolja moguća suradnja.
Inače, suradnja s Oliverom datira od 1967. Bio je mladić i svirao je u Dioklecijanovim podrumima, na tada čuvenim plesovima, s grupom Batali, slušao sam ga kako pjeva Yesterday. Ponudio sam mu da mi pjeva na festivalu pjesmu Picaferaj. Prihvatio je. No nekako je bio suviše mlad, imao je previše treme, pa je malo kiksao od straha.
No to je bilo normalno. Tada je Festival bio internacionalni, bile su tu svjetske zvijezde poput Shadowsa, i mali, golobradi Oliver, možda suviše impresioniran, nije pružio ono što je praktički mogao. Poslije je bio neko vrijeme u inozemstvu, pa u Dubrovačkim trubadurima, a kad se ponovo vratio u Split, zamolio sam ga da mi snimi jednu probnu snimku, pjesmu Sunčane fontane za Terezu.
On me pita: Kako da ti otpjevam? Pa, kažem mu, fino, nježno, romantično, lagano. I on to otpjeva tako da sam ja odmah zaključio: vidiš, to je ono pravo! U to su doba drugi vikali, Mišo, Miki, Kićo, bila je moda snažnih glasova i vike. Pomislio sam, treba nekoga tko će pjevati drukčije. Pozvao sam Olivera, i on je u konkurenciji dalmatinske šansone pjevao Galeba i poslije, znamo kako se sve odvijalo. S Galebom je zapravo otkriven novi, danas dobro poznati Oliverov stil. Dogodilo se to gotovo slučajno.
* Još je jedan dugogodišnji, gotovo nezamjenjivi suradnik, možda katkad u sjeni, aranžer vaših pjesama Stipica Kalogjera. Što kažete o toj suradnji?
- Stipica je mnogo pomogao i meni i Oliveru. On je treći član ekipe koja se, praktički, osim nekoliko izuzetaka, nije mijenjala. Mijenjali su se samo autori tekstova, jer smatram da je to potrebno. Stipica i ja tako dugo zajedno surađujemo da, kad ja njemu preko telefona odzviždim melodiju, on već zna što sam zamislio, što hoću. Stipičini su aranžmani odlični. Meni nije bitno jesu li ili nisu moderni, nama je važno da je, na kraju krajeva, najzadovoljniji slušalac. Stipica je za mene bez premca.
Parlando za Borisa
* Prolazili ste kroz različite stvaralačke faze. Kako biste ih podijelili?
- Moja se prva faza mogla naznačiti razdobljem kad su me svi tapšali po ramenima, mojih prvih desetak godina, kad sam dobivao uglavnom nagrade stručnih žirija. Pisao sam finu harmonizaciju, bilo je mnogo dobre muzike, ali osjetio sam da pomalo gubim kontakt s publikom. Da se pjesme rado slušaju, ali da se ne pjevaju. Na primjer, Kapetane moj, pa Dalmacijo, Ćale moj. To su bila prava mala remek-djelca od tri minute.
No mene je intrigiralo da moje pjesme uđu u narod, da ih se pjeva. I tu sam ušao u drugu fazu. Pjesme Bijela lađa, Sunčane fontane i, napokon, serija s Oliverom, od Skalinade, Malinkonije, Oprosti mi pape, Nadalina, itd.
Radio sam s vrlo mnogo tekstopisaca, pjesnika, ali u najznačajnije uvrštavam samo nekolicinu. Prije svih, to je pokojni šjor Slavko, pjesnik Tomislav Zuppa. S njim je bilo jednostavno, on je poslao tekst, a ja sam komponirao. To su sve bile pjesme i po, i u njima nije bilo potrebno ništa mijenjati. Pisao je malo, ali to je bilo dobro - Galeb i ja, Romanca, Četri stađuna, Pismo ćali...
Poslije njega bilo je nekoliko suradnika, Jakša Fiamengo, Momčilo Popadič, Krste Juras, Drago Britvić.. Sada se često dogovaram s autorima teksta da bi konačni izgled bio što bolji. Eto, ispričat ću vam kako je nastala Nadalina.
Rekao sam Fiamengu da mi treba dalmatinska pjesma, ali brza, kakvih je malo. Donio mi je priču o Nadalini, Nadalina radi ovo, Nadalina radi ono, ali Nadalina je luckasta, stara i krezuba. Kažem Jakši: »Ne pjeva se staroj i ružnoj nego mladoj i lipoj. Ajde sad to lipo ponovi!«
On stvarno uskoro donese četrnaest kitica. Od toga smo odabrali četiri. Dodali smo i parlando za Borisa Dvornika. A čovjek bi pomislio, to je nastalo u jednom dahu. A nije!
* Što mislite o stanju u našoj zabavnoj glazbi?
- Da sam suvremenik naše zabavne glazbe, njezina nastajanja, rasta. Mi smo krenuli u te festivale prije svega prema uzoru na Talijane. Ti su festivali odigrali u određenom razdoblju veliku, može se reći presudnu ulogu u stvaranju zabavne muzike, u animiranju ljudi, u stvaranju navika publike, i to sve dok ih se nije namnožilo toliko da se svi nisu mogli pokriti kvalitetom. Primjerice, ja mogu napisati godišnje jednu odličnu pjesmu, četiri-pet solidnih, ali ne mogu napisati toliko kvalitetnih na koliko me mjesta zovu.
Zabavna je muzika počela gubiti na kvaliteti kad se uplela diskografija, koja je tražila hiperprodukciju, koja je prvenstveno trgovina. Pogotovo su festivali padali u kvaliteti, i to oni koji su dopustili da im se nametne diskografija koja je tražila najjednostavnije, bljutave pjesmice, tumačeći: narod to voli.
Split je dugo odolijevao tom komercijalizmu po svaku cijenu, no i on je došao u situaciju da živi, da egzistira samo od onoga koliko će prodati. Ako se, primjerice, ovogodišnji festival ne proda, dogodine ga neće biti. To je sigurno. Nema toga tko će dati toliko novca da bi se festival održao. Stoga su, smatram, i razumljivi svi ti ustupci koje festival daje komercijalnoj pjesmi.
Možda se skladba, kao što je bio Galeb i ja i slične, više nikad neće ponoviti na festivalu, jer će većina autora slati lake, jednostavne melodijice koje će publika odmah zviždukati, koje će se odmah kupovati i neće razmišljati da komponira za duži rok. I tako se postupno gubi kvaliteta.
* Ocjenjujete li da su festivali potrebni, da ih publika još želi?
- Ja bih ocijenio na temelju onoga što vidim. Dakle, vidim da se festivali održavaju, ljudi dolaze, sve je praktički rasprodano. Znači, ljudi to ipak vole.
* Može li se živjeti od komponiranja zabavne glazbe i ne radiiti ništa drugo?
- Ja bih danas mogao živjeti samo od toga, ali ne znam bih li mogao sutra, hoće li se i sutra ljudima sviđati moje pjesme. Od autorskih honorara danas bi moglo živjeti malo autora, većina ni slučajno. Možete zapisati primjer: komponirao sam sedamnaest pjesama za TV šou Borisa Dvornika u Programu plus. Za taj sam posao dobio bruto sedamnaest starih milijuna. To je danas osobni dohodak jednog muzičkog urednika na TV.
Znači da bih za mjesečni osobni dohodak morao komponirati sedamnaest pjesama, i to za vodeći TV program, dakle kvalitetnih skladbi, odličnih. Mislim da taj honorar nije ni izdaleka ekvivalentan uloženom trudu, pisanju tolikih kompozicija. Pogotovu kad se piše ta Dvornika, koji je glumio, jer to zahtijeva dodatnu dimenziju.
* Što kaže kritika o vašem radu? Hoćete li prirediti autorski koncert?
- Pa, smatram da je svaki solistički koncert pjevača Olivera Dragojevića indirektno i solistički, autorski koncert Zdenka Runjića. Kad je Oliver dobio najlaskavije kritike poslije svog prvog samostalnog koncerta u Lisinskom i kad je kritika pisala »prvi smo put doživjeli da jedan pjevač pjeva jednoga autora cijelu večer a da ne bude dosadno...«, ja sam to doživio kao najveću pohvalu svom stvaralaštvu, svojim pjesmama.
* Zadovoljni ste dosad postignutim?
- Sigurno, jesam. Pa da više ništa i ne napišem.
Zvonko Kovačić
Pobral sem z YUGOPAPIRa.
Hvala.
Ni komentarjev:
Objavite komentar