sobota, 19. april 2014

INTERVJU: TIHOMIR POP ASANOVIĆ



Brat Šećer obeća i brat Šećer isporuči. Intervju s prvakom teške kategorije onoga što danas nazivamo Yugo Funk, jednim jedinim Tihomirom Popom Asanovićem. Na ime ‘Pop’ svakom yugo funk kolekcionaru nakostriješe se dlake na zapešću i zasvrbe ih jagodice, jer ‘Majko Zemljo’ se još i da naći, ali epohalno djelo Yugo Funka ‘Pop’, njegov drugi album neuhvatljivo je remek djelo. Pop je također misteriozna figura te mikro scene, jer od 80ih pa na ovamo o njemu se ne može pronaći niti jedna poštena informacija, osim dosta šturih biografija na internetima (mahom stranjske web stranice). Dugo je trajala i moja potraga za ovim čovjekom (3 god negdje), a od svih informacija koje sam pokušavao dobiti na sve strane ispalo je da je čovjek u zatvoru, da je u Makedoniji, Njemčkoj, Americi, da nije živ(?!?), pa do pretraživanja telefonskih imenika našeg glavnog grada, traženja rodbine i priča s vlasnicima antikvarijata (hvala Freebird!), putem našeg starog znanca Mr. Dirty Hairya (Thanks Hairy!) ispliva informacija vrijedna zlata i puta u Zagreb. Hairy je jednom neformalno spomenuo legendi hrvatske Hip Hop scene DJ Phat Phillieu (hvala na slikama!) kako brat Šećer očajnički pokušava naći Popa, na što mu Phillie kaže kako mu je upravo Pop prvi susjed. Nakon dogovora u Zagrebu, i upoznavanja s legendom koji se pokazao i kao čovjek od riječi i vrlo kul osoba, uspijem odrediti termin intervju, u Opatiji, na Porinu i to upravo tada kada grupa Time, čiji je i Pop bio član, dobiva nagradu za životno djelo (03.05.2012). Odkuda nadimak Pop, kada je počeo svirati blues i funk, preko suradnji sa Septembrom, Boškom Petrovićem, Josipom Lisac, Zdenkom Kovačiček, svirki sa BB Kingom, nagrada za najboljeg jazz orguljaša u Europi, tajnog sviranja na albumima Bijelog dugmeta, ‘krađi’ pjesme Hot Pants Road od James Browna, do kontroverznog nestanka sa scene doznajte u ovom dugom, iscrpnom i očekivanom intervjuu, samo u ‘Kuhinji organskog zvuka’ (uz dosad tri nigdje objavljene fotke benda Generals)
SŠ: Nema puno podataka o vašoj biografiji prije zvanične muzičke karijere…



TPA: Nižu sam završio u Skoplju. Poslije srednje škole sam završio na Radio Prištini gdje sam bio u orkestru godinu dana. Od tamo sam s 18 godina prešao u Beograd, a iz Beograda sam s 18 godina otišao u Njemačku, ’66. ili ’67., ne sjećam se točno, ja mislim ’67. godine,  gdje sam godinu dana svirao s jednom grupom koja se zvala Montenegro Five, i onda sam upoznao Generalse, Slovence. Tada sam prešao kod njih, u Njemačkoj, i kao Generalsi smo svirali u Švicarskoj, gdje nam se pridružio Janez, jer su se Mladi levi iz Ljubljane rasturili. On je čuo za nas u Švicarskoj i poznavao je Bracu Doblekara koji je bio član grupe Septembar. Došao mu je u posjet i kad je vidio kako sviramo, rekao je da bi htio s nama svirat i ostat s nama, i otad smo kao Generalsi imali strašan uspjeh u Švicarskoj.’71. smo se vratili u Jugoslaviju  gdje je Miha organizirao Adriatic show u sklopu kojeg  su nastupale sve moguće rock grupe, npr. Korni, Yu, Smak, ..u ono vreme ….od Ankarana do Ulcinja i obrnuto. Mi smo kao grupa Generals, kao nepoznati imali strašan uspeh. Imali smo nesreću da Korni grupa nastupa uvijek prije nas, u ono vrijeme najpopularnija grupa. A mi smo bili nepoznati tako da prvo veče dođe tristo ljudi, drugo veče hiljadu, treće veče…to je bila ludnica. Jer smo u ono vreme jako dobro svirali Santanu, nismo imali svoje stvari ko domaće grupe nego smo svirali stvari od drugih europskih i svetskih bendova.
SŠ:  Kako je došlo od cijele te priče, znači niže i više muzičke, do orkestra RTV Skoplje? Kada ste se ulovili Hammond orgulja?
TPA: Hamonda sam se ja ulovio…ja sam svirao ustvari klavir, a ne orgulje. Orgulje sam išao jer sam imao smer orgulje, ali u ono vreme u muzičkoj nije bilo orgulja nego je tih par crkava imalo one klasične orgulje. I jedno par meseci sam imao praksu u crkvi i tamo vežbao, ali to je bilo jako teško za mene, jer nije jednostavno svirati crkvene orgulje, tako da sam nakon sedam meseci odustao, ali prvu stvar koju sam napraivo kad sam došao u Njemačku jest da sam kupio Hammonda. Ustvari, kupio ga na kredit jer nisam imao novaca onda, onda su orgulje bile jako jako skupe, tako da sam prvi Hammond kupio i otplaćivao ga 4-5 godina.

SŠ: Kako je išao vaš razvoj kroz plesni orkestar i kako to da vas je ulovilo sviranje tih blues, hard bop orguljaških rifova?
TPA: U ono vreme su se svirali svi domaći autori, slušali smo preko Radio Luksemburga Beatlese, Animalse…, ali ja sam se zarazio bluesom i funkom kad sam došao u njemačku. I prije toga sam normalno volio svirati blues.  U plesnom orkestru se više svirao swing i jazz. U tim mladim godinama to je bila jedna velika škola, velika besplatna škola koju je retko tko imao priliku da dobije mogućnost da dobije badava. To se danas na koledžima uči, na Berkliju.
SŠ: Postoje li nekakve snimke Generalsa, jeli nešto možda trebalo biti izdano?
TPA: Žao mi je, Generalsi imamo samo tri snimke, snimljene na probi, ali to nisu bile naše stvari. Snimili smo bili, ustvari skinuli, ako se vi sećate jednog američkog benda koji se zvao Vanilla Fudge, pa od Younga, Down by the River,  to je fantastična stvar i ja mislim da ćemo to sad kao grupa September svirati. Svirali smo fantastično, recimo, južnoameričku glazbu, pa smo onda skinuli i Santanu, ali sve to ne vrijedi, jer autorstvo je autorstvo, a skidanje je nešto drugo…

SŠ: Ok, znači možemo reć da ste u svojim svirkama u inozemstvu prvi put inkorporirali crni zvuk u svoju svirku..
TPA: Kad sam ja došao u Njemačku imali smo sreću, nismo svirali njemačkoj publici nego smo završavali u američke baze, gdje si morao svirat blues, soul, funk, nisi mogao svirat u jednom američkom klubu ako nisi znao James Browna recimo svirat ili štajaznam, BB Kinga, to su klubovi bili pravi američki, gdje smo tamo i živeli, imali smo svoje dozvole, svoje bedževe da smo mogli izlazit u grad i tako dalje. Bili smo primorani, recimo, navečer se sviralo jako kratko, od osam do jedanaest, imali smo vremena preko dana pa smo znali po šest-sedam sati skidati taj repertoar, i to vam jednostavno uđe u krv, tako da sam imao sreću. Imao sam sreću što sam prvo svirao taj swing i jazz s plesnim orkestrima u Prištini u Skopju, kasnije sam isto bio i gost beogradskog i ljubljanskog, i zagrebačkog, najviše zagrebačkog plesnog orkestra gdje je dirigent bio Miljenko Prohaska, onda kasnije sam bio u jazz kvartetu sa Boškom, sa Miljenkom, Silvijom (op.a. Silvije Glojanarić), Zagrebački jazz kvartet, tako da sam imao sreću kao mladi muzičar, ili glazbenik proći tu školu swinga i jazza, a s 18 godina, do 22, dakle četiri godine, kao da sam bio na Berkliju učio funk, blues i ostalo
Sš: Jeste li po svirkama u inozemstvu sreli koju od faca u jazzu ili bluesu u to vrijeme po klubovima?
TPA: Dvaput sam u Frankfurtu, u toj najvećoj bazi, imao priliku, gostovao je BB King tri dana, mi smo bili normalno klubski bend, i mi smo uvijek otvarali večer prvih sat vremena, onda jer on svirao sat i po dva sata i onda mi završavali ostalih pola sata. Onda sam imao priliku isto, bio je iz Chicaga…McGriff (op.a. Jimmy McGriff), sa svojim bendom, tu sam ja upio dosta tih štosova u funk muzici. Funk muzika je ustvari jedna matematika. Naučiš deset, petnaest, dvadeset, šezdeset riffova i onda poslije ti stvaraš svoje. I to je abeceda. Jednostavno sam imao sreću od ostalih mojih kolega, ništa više!

SŠ: Nakon Adriatic Šou-a, dolazi priča o Time-u
TPA:  Ne još, sad dolazi jedna velika priča koju mi je Dado spomenuo. Sećam se u Zadru, terase  bivšeg doma JNA, ogromna terasa i oni su svirali prije nas tri dana (op.a. oni = Korni grupa), pa su imali dva dana slobodno i poslije njih smo normalno uvijek mi bili na redu. Prve večeri su oni bili kod nas i bilo nam je strašno neugodno zato što je bilo možda nekakvih 200-300 ljudi na tom plesnjaku, to nije bio koncert nego plesnjak na terasi. A onda drugi dan kad su došli terasa je već bila puna, dok prvi dan nismo još dali van sve ono što znamo. Ja se nisam htio previše eksponirati vis-a-vis i Kornelije Kovača nego sam bio umjeren, a onda kad dođe publika onda vas to pomalo ponese. I tada smo bacili taj repertoar koji smo svirali po američkim klubovima i onda su se oni oduševili, i Boček i Kovač i rekli su nam da to još nisu čuli na tim prostorima. Tada se Dado zaljubio u orguljaša tj. u mene i odmah je sa Mihom (op.a. menadžer Vladimir Mihaljek – Miha) sklopio tajni dogovor nakon čega su razgovarali samnom o tome da li bih ja došao u Zagreb itd. Paralelno je i Boško Petrović čuo za mene, pa je i on jednom prilikom došao, a mislim da je to bilo u Puli dok je bio na godišnjem odmoru. Došao je do nas i rekao ‘Mali ti moraš svirat samnom’. Ja sam do tada samo nešto malo čuo o Bošku Petroviću, i nisam ga osobno poznavao. Tokom razgovora sam ga u jednom trenutku upitao ‘Oprostite a tko ste Vi?’, i on meni odgovori, a ja nisam mogao vjerovati i mislio sam da se netko šali samnom. I sad sam se ja dvoumio da li Zagrebački jazz kvartet ili nova grupa Time i na kraju se odlučio za ZJK. Onda sam ja završio u Zagrebu i svirao s njima dobrih godinu dana (1971. god.). U tom trenutku se Time formirao i samo sam ja nedostajao pa sam i zadnji uletio. Odmah smo krenuli s probama i snimili album jako brzo, za dva mjeseca 1972. God.
SŠ: Nakon prvog albuma Time-a dolazimo i do priče zbog koje sam vas zapravo i potražio, a to su vaši solo albumi.
TPA:  Ma nakon toga je mene u biti Janez (op.a Bončina) zvao da osnujemo grupu Septembar i rekao mi je tko je sve u grupi. Ja sam uvijek težio tome, a i imao sam sreće da sviram s dobrim muzičarima. Kad me Janez nazvao i rekao mi tko će sve svirati, Pero Ugrin koji je iz Rijeke, i jedini dobar muzičar kojeg je Rijeka dala u to vrijeme, Čarli (Novak), Braco Doblekar, i Rale se pridružio kad je napustio Time, i na kraju ja. Tako da stvorila se grupa Septembar, za vrijeme snimanja mojih solo albuma. Poslije toga se pojavila Yugoslavenska Pop Selekcija u kojoj sam ja okupio 4 najbolja gitarista, uz basiste i pjevače, i onda smo imali Yugo turneju koja je fantastično prošla.

SŠ: Najpoznatija pjesma s vašeg prvog albuma Majko Zemljo je Berlin, koju ste prvi put izveli na Berlinskom festivalu omladine 1973 god.
TPA: Da i s njom smo osvojili prvu nagradu, i to je bilo čudnovato, da smo je osvojili među svim tim komunistima, jer to je bio festival socijalističkih zemalja. Sjećam se da je bio jedan dobar bend iz Poljske koji je svirao fantastično, pogotovo saksofonista koji je poslije postao i poznat diljem Europe. Ali oni nisu smjeli svirati ništa osim partizanskih pjesama jer su bili pod šakom Moskve, jer su u to vrijeme bili satelit države Moskve. Imali su i cenzurirane programe i morali su birati što će svirati, a mi Jugoslaveni smo imali otvorene ruke i svirali smo ono što smo htjeli. I to je tada bilo šokantno kako to jedna funk kompozicija može pobijediti na Omladinskom Festivalu sa zastavama srpa i čekića i ostalim stvarima.
SŠ: Kako je došlo do toga da ste ‘posudili’ puhačku sekciju iz pjesme JB’sa ‘Hot Pants Road’ za skladbu Berlin?
TPA:  Je tu si upravu, tu sam napravio jedan plagijat. Ja to priznajem i ja sam to odmah priznao. Meni se jednostavno to toliko sviđalo da sam ja to jednostavno morao upotrijebiti.
SŠ: Da li ste upoznati s time da su neke od vaših skladbi s albuma ‘Majko Zemljo’ semplirane u Hip Hopu(DJ Format feat. Abdominal – Ill Culinary Behaviour) i drugim pravcima (Color Climax – Batidas Latinas)?
TPA: Šta ja znam. Ne bi vjerovao da sam pjesmu ‘Majko Zemljo’ napravio u trenucima kad nam je falila minutaža na albumu, i onda sam ja sjedio za klavirom i čačkao onako s dva prsta, i na kraju ispadna takva pjesma da su Dado i Janez smijali i rekli ‘Pa ti si lud čovek’. Jednostavno dođe u glavi i u roku tri minute je gotova.



SŠ: Koliko dugo je trajalo snimanje tog albuma? Ratko Divjak mi je rekao da ste album ‘Pop’ snimali 8 sati?
TPA: Snimali smo taj album u dva i pol dana. Snimali smo ga tako brzo zahvaljujući Raletu koji je bio jako zazuet u plesnom orkestru (op.a. RTV Lj)  pa onda kad je on ulovio vremena smo na brzinu  snimili ritam sekciju, bas, bubanj, gitaru i mene. Nakon toga smo na preostale kanale dodavali ostale instrumente, trubače itd., sve radi njega. I zato je taj album snimljen u osam do deset sati, ali uz dodatna nadosnimavanja snimanje je ukupno trajalo 18 dana u Akademik studiju u Ljubljani.

SŠ: Da li ste već imali spremne i uvježbane pjesme, da li su nastale već prije?
TPA: Ne, ne… Ja sam pripremio kompletan album i to je bilo sve zapisano, ništa na divlje. Normalno prvo smo uvježbali… Ali znate šta, reći ću vam jednu stvar. Kad su dobri muzičari u studiju, nema brige. On pročita, jednom, dvaput, treći put se upali zeleno svjetlo i to se snimi. ‘Time’ smo snimali uživo sve od prve do zadnje, to se više ne radi…Ma kad su dobri muzičari, nemate problema. Kad su tri dobra, dva loša onda je problem. Ali i to smo znali rješavati, prvo snime oni koji znaju, a ovi koji su ostali nek se muče i nadosnimavaju. U principu bilo nas je u Jugoslaviji jedno 20-30 i to se stalno okretalo i poslije jednog vremena smo postali dosadni jedni drugima, pa je svatko otišao i tražio svoj pravac.
SŠ: U kojem su tiražu izdana ta dva vaša solo albuma?
TPA: Dobro je prošao, ja mislim dvesta – dvestapedeset hiljada obadva.
SŠ: Dvjesto pedeset?!  Ne mogu jerovati, a danas se tako rijetko može naletjet na njih..
TPA: Sin mi je iz Čikaga rekao, stari, prodaje ti se album za sto dolara, ja kažem ništa, kupi!
SŠ: Sjećate li s ozračja u studiju, kako je bilo kad ste snimali Majko zemljo ili Berlin. Jer osjeća se neka povezanost među muzičarima..
TPA: Bio je naboj, Berlin 1, smo odsvirali jednom, i onda smo čekali kad će se to snimat, kad će svatko svoj solo. Pokušao sam to napraviti s jednom mlađom ekipom u Zagrebu, dobri su, školovani dečki,  ali nikako nije išlo, bilo mi je strašno krivo. Prije ovog koncerta (op.a. okupljanje grupe September u Cankarjevom Domu u Ljubljani, 2012) smo imali probe kod Jadrana u studiju u Kopru, i ja i Rale smo iz duše odsvirali Berlin I, a bio je i Čarli koji je isto svirao. I rekli smo, bože, ovo i dalje ne može nitko odsvirat…
SŠ: Zanima me jeste li promovirali svoje albume, održavali koncerte kao Tihomir Pop Asanović?
TPA: Jesam, uvijek se krenulo u Ljubljani, pa Zagreb, Banja Luka, Sarajev, Skopje, Niš, Beograd, Novi sad. To je bila ustaljena turneja.

SŠ:  Slike na Pop albumu?
Slike s Jazz festivala u Križankama, kad sam svirao s RTV Ljubljana kojim je dirigirao pokojni  Jože Privšek, i to je tamo slikao jedan Slovenac, poznati fotograf, koji mi je pokazao te slike. Pitao sam ga mogu li staviti te slike na album i odmah je pristao. Bio sam prvi solist na Hammond orguljama na tom jazz festivalu. Svirali smo sat i pol i zbilja smo dobro svirali na tom koncertu.
SŠ: Kakva je bila suradnja sa Zdenkom Kovačićek i Josipom Lisac?
TPA: Ja Zdenku znam, ne biste vjerovali, iz Njemačke, svirali smo u američkoj tenkovskoj bazi pored Minhena, a ona je bila udaljena 5 km u vojnoj bazi helikoptera, i jedan dan su došli k nama. Kad je čula, dečki vi ste jugovići, mogu ja s vama dva tri… i još sam je upoznao šezdeset i devete u njemačkoj. A ona je strašno pjevala, pa to je fantastično.. i tako sam ju uzeo da pjeva na albumu.
SŠ: Jedna od poznatijih stvari s vašeg drugog albuma je Mali crni brat
TPA: Je, je, to je pravi funk.
SŠ: Sjećate li se koje su točno riječi te pjesme i tko ih je napisao?
TPA: (Pop pjeva) Htjela bi da imam malog crnog brata, da niko me na pita tko je njegov tata…Htjela bi da budem zmija…ne mogu se sjetit, ali tekst, ja sam imao melodiju, i ona je došla u Akademik, u Ljubljani, i nju je vozila prijateljica Sanja Radović s televizije. Pustim joj matricu, ona oduševljena, i kaže: ‘Stari, ubit ćeš me, nemam tekst’. Kako nemaš teksta? Pa rekla si da ćeš ga napisati. I onda je sjela s gospođom Radović, i trebalo im je jedno sat i po vremena, mi smo otišli na pauzu, vratili smo se, nije mi bilo važno kakav je, važno je da je bio tekst, samo je ona falila. I onda smo to snimili.
SŠ: I ispalo je fantastično!
TPA: Je, je, sreo sam Zdenku i ona meni  ovo ću prije nego umrem još jednom da odsviram i odpjevam, ja sam reko, čuj, bit će prilike, nešto se muti, kuva, i ako budemo imali koncert u Zagrebu odsvirat ćemo dvije stvari s tobom, i ona je bila tako srećna, rekla je ‘Stari ja sam na raspolaganju’.

SŠ: I Josipa Lisac je pjevala na albumu.
TPA: Josipa je teška. Došla je samo iz respekta, ja sam joj radio na albumu, Dnevnik jedne ljubavi. Ona je velika pevačica ali teška za poludit. Ne pričam s njom već četrdeset godina, od snimajna albuma. Zato što sam joj se na snimanju jedne pjesme jedini usudio reći  da pjeva nisko. Stojim ja u studiju, Karlo Metikoš me pita šta je, ja kažem niska je. Onda je on zaustavio, i pošto je ona bila kraljca niko nije smeo to reć i onda sam ja ušao bez ikakvog pardona, ona kaže šta je, ja kažem, Šefice, niska si, malo moraš gore. Ma nemoj ti meni govorit,  Ja ti kažem. Dobro, moguće, umorna sam!  Opet je krenuo tejp, i na tom dijelu pjesme opet nisko.  Ja kažem Brane, ne možete si to dozvolit, ti si producent, i onda svađa. Šta ćeš ti meni govorit. Onda smo rekli tko prvi uđe u studio pustit ćemo im snimak pa nek oni kažu. I zaista, Mavrin i Vedran uđu unutra i kažu Pop je u pravu.
SŠ: Osim što ste radili s Time-om i s Boškom Petrovićem,  imali ste svirke sa Smakom, s Bumerangom, s YU grupom…
TPA:  Pa mogu ti reć da sam bio kurva za sve jebiga, nema benda s kojim nisam svirao. Mnogi ne znaju… Odat ću vam jednu tajnu. Pri album koji  je snimalo Bijelo Dugme u Akademiku, onaj Vlado Pravdić nije mogao svirat, svirali su na moje orgulje. Nije znao namjestit pravi ton, i onda sam ja to namestio i Brega kaže molim te možeš doć kroz jedno dva sata. Ja sam došao, kaže, evo jedan kanal, daj mi to odsviraj molim te.  I onda je bila jedna stvar, pa druga stvar, i onda je to anonimus do dan-danas ostalo.
SŠ: Anonimus, znači odsvirali ste orgulje na dvije stvari! Koje dvije?
TPA: Problem za Pravdića je bilo odsvirat,  e ne mogu se sjetit. Prvi album, 75-74 god.
SŠ:  Još jedan podatak koji se često vezuje uz vas, je taj da ste prvi počeli svirat bas pedale na Hamondu.

TPA: U Američkim klubovima svi orguljaši su morali svirat bas, u čemu je stvar: U ono vreme, imali ste gažu za pet hiljada adolara, a da li je vas je bendu četiri, ili šest, ili osam, nije važno. E sad , da bismo dobili malo bolji sound ja sam morao svirat bas, a Čarli je morao prijeć na gitaru, Braco na saksofon, jer je Braco svirao perkusije. Ali ne cijelo veče, ali 35% repertoara sam morao svirat s basom. Ali je naporno.  Glavni štos zašto sam Pop postao, jer sam vježbao u katoličkoj crkvi, pa su me klinci prozvali Popom.
SŠ: Bili su tu dakle Bumerang, YU grupa, Smak…
TPA: Točak je strašan gitarist, mislim da se rijetko takav rađa, izvrstan instrumentalista, to je nešto…
SŠ: Bilo je zadovoljstvo raditi s njim?
TPA: Što se tiče rocka on, a što se tiče slobodnog sviranja je Stefanovski. To su dva gitarista koji su… ali Stefanovski je daleko otišo, zbilja je postao pravi majstor. Ali kod Stefanovskog, ja sam pokušao par puta da sviram s njim malo swinga i tako, ali to njemu ne ide , nikad se nije upuštao u jazz varijante.
SŠ: E, kad smo kod jazz varijanti, nismo spomenuli vašu suradnju s BP Conventionom. Što je zabilježeno na ploči, ili na nekoj snimci, od vašeg rada osim Nonconvertible All Stars snimljenog na festivalu u Berlinu?
TPA: Mi smo snimali jako puno, Boško je skupljao jako puno i žao mi je da nisam bio aktivan da to prikupim prije njegove smrti. On je to ljubomorno čuvao i ja sad pokušavam preko njegovog sina doći do tih snimaka. U stvari to su vrpce, to smo snimali za jazz produkciju RTV Hrvatske
SŠ:  Library muzika u biti?
TPA: Da, i tu ima dobrih dvadeset-dvadesetpet stvari koje smo mi i  Big bend  i koje su i solistički izvrsne.
SŠ: To bi obavezno trebalo iskopat…
TPA: Ja to želim iskopat i onda napraviti jedan CD… Ali ima jedno pet stvari koje su odsvirane zbilja majstorski.

SŠ:  Kako je došlo do te svirke u Berlinu, nakon koje ste bili proglašeni najboljim jazz orguljašem u Europi?
TPA: Da, dve godine zaredom. Boško je bio maher, on je znao pokupit… sjećam se da je bio Alaga Pegi, onaj basista  iz mađarske,  pa saksofonist Poljak , bio je izvrstan,  onda je bio Mujkić na flauti, onda Prohaska.. ne mogu ih se sjetit svih, ali bilo ih je dosta.  Pošto je Berlinski jazz festival bio jedan od najjačih u Europi, tamo su dolazili novinari i muzički kritičari koji su  pisali za Down beat, jazz časopis, europsko izadnje.  Na konto tih jazz svirki i festivala uvijek su pravili neakve liste mladih glazbenika. Bio je neformalni žiri tih kritičara, među njima i poznati novinar i urednik Down beata, iz Londona, zaboravio sam mu ime. On je predložio mene od šest orguljaša koliko ih je bilo na festivalu. Imao sam dva-tri sola, i taj solo koji sam odsvirao..
SŠ: Fantastičan! I cijeli album je fantastičan!
TPA: Je. Premda… ne bih htio govorit, došli smo tamo tri dana ranije i vježbali s tim muzičarima, ali opet, onaj tko je dobar on brzo se uklopi, samo mu treba rutina, ništa više.
SŠ: Kakva je bila suradnja s Boškom, koliko ste svirki odradili s BP Conom?
TPA: Pa dosta, išli smo na dosta tih jazz festivala u Minhenu, u Švicarskoj…
SŠ: Koliko je to trajalo?
TPA: Pa s Boškom je trajalo jedno godinu dana stalno, a pošto sam ja bio u grupi Time, onda smo ja i Rale stalno u slobodno vrijeme  s njim… tako je trajalo jedno tri-četiri godine, ali povremeno.
SŠ: A suradnja s Boškom?
TPA:  A Boško ko Boško, boem, čovjek kojeg interesira sjest u restoran, popit, pojest,  pričat viceve,  i bio je veliki menadžer, poznavao je zbilja prvu ligu svih poznatih jazzista, i bio je s njima prijatelj… A što se tiče sviranja, bio je malo umjereniji, znao je to organizirat, napravit aranžman, i uvijek je, ja mu čestitam,  svirao svoje stvari, nikad nije reproduirao tuđe. I zato ima najbolji opus svojih stvari.
SŠ: Definitivno.  Nismo se detaljnije dotaknuli vašeg rada s Jugoslavenskom pop selekcijom
TPA: To je bio jedan projekat , to smo ja i Miha organizirali u nekih dvadest dana, napravili smo listu, dali prijedlog i obavijestili smo sve glazbenike, i idemo probat, za ekipu na jugoistoku, idemo probat tri dana, za sjevernu tri dana, i onda smo se složili i krenuli. Sjećam se da je prvi koncert bio u Sarajevu baš. Što se tiče publike nismo imali problema, sama velika imena i legende su bile..
SŠ: Jesu li to bili veliki koncerti?
TPA: Veliki koncerti, Skenderija je bila puna krcata rasprodana. U Skopju rasprodano, Beograd rasprodano , novi Sad rasprodano, Zagreb, Ljubljana, sve sve…
SŠ: Jedino što je ostalo zabilježeno od Yu pop Selekcije, je jedno ajmo reć ‘najčudnije’ izdanje iz vašeg opusa, a to je Slatka Lola -  najljepše pjesme Đorđa Novkovića
TPA: To je bio biznis za keš. Pokojni Đorđe Novković bio je moj venčani kum. Nazvao me i kaže kume, ajde da ja malo odem u vaše vode.. ja kažem:  A šta bi ti? Pa ja bi ti dao svoje stvari, daj ti to sklepaj i snimi  instrumentalni album, bacit ćemo dvije sise na album i idemo dalje. Što je i tačno. Ja kažem Đoka, ‘ali to košta, popljuvaće me garantirano poslije toga…’ I desilo se to! Ja sam to sklepao, ne biste vjerovali, ušo u studio osam ujutro i sutradan oko jedanaest sati je bilo gotovo, izmiksao do navečer  u šest sati i kažem štampajte ploču. Kad je on to čuo je reko, pa ti si maher, reko da ali to košta toliko. I on je sredio u Jugotonu da mi isplate avans kao danas trideset-četrdeset hiljada eura i ja sam završio posao. Onda sma kasnije jedno sedam dana.. ustvari supruga je rekla kad je čula to pa šta ti je to trebalo..
SŠ: Kolika je bila tiraža? To je isto jedan rijedak i tražen album.
TPA: A mogu ti reć da je bila tiraža ustvari ne Jugoton nego Suzi je to bila, i otišlo je to u jedno dobrih pedeset hiljada!  I onda šok! Uđem ja u JAT-ov avion , i kaseta, taj album. Onda interkonti u Beogradu, ja uđem, u holu isto ta muzika. Dođem u Sloveniju u hotel Slon,  svira ta muzika.  Pa šta je ovo, zar je ovo moguće. Pjesme su bile sve hitovi, samo instrumentalna verzija.
SŠ: jedina pjesma koja iskače je Crvene jabuke
TPA: Išli smo ja i žena iz Zadra brodom Zadar-Ankona. Uzeli smo kabinu i sjeli na večeru i odjednom Slatka Lola. Pa zar je ovo moguće!
SŠ: Znamo li tko je djevojka na albumu?
TPA: Ne znamo. Oni su dali taj prijedlog, ja reko jeste vi normalni, a oni kažu to prodaje, sise prodaju robu!  U ono vrijeme. Danas ne može nitko prodat pedeset hiljada.
SŠ: Sad dolazimo do priče po kojoj ste postali najpoznatiji, a to je Septembar koji se ponovno okupio u Cankarjevom domu u Ljubljani ove godine (2012). Uvedite nas malo u tu priču. O nastanku Septembra, o svirki, o albumima…
TPA:  Septembar je u stvari 80% grupe Generals. Jedino što fali je pokojni Pero Ugrin. Čarli je bio na prvom albumu, na drugom je bila ekipa iz Kopra, Marjan, Jadran i Nelfi. Prva postava Septembra svirala je u prvom dijelu, a druga postava u drugom dijelu, vidjeli ste. A Septembar s Perom Ugrinom je bio strašan, mi smo bili bend koji je sve što je odsvirao, isti štos kao i s grupom Time, nismo imali puno proba za jedan bend, jednostavno imaš temu, improvizaciju teme i kraj,  i doviđenja!  Šta da ja sad nekome govorim, znate svoj posao i znate  kako ćete koncepciju napravit, ne trebate to učit nego jednostavno znate. Samo grupa Time i Septembar su takve bile.
SŠ: Sjećate li se koliko su trajala snimanja tih albuma?
TPA: Septembar smo snimili jako brzo, imali smo studio šest dana i za šest dana smo snimili matrice, a onda je Benč još dva ili tri dana pevao, pa smo miksali sljedećih.. ja mislim sve skupa oko petnaest dana.
SŠ: Kako je došlo do toga da se na singlici Domovino moja/Za tvoj rođendan nalazi drugačija verzija Tvoj rođendan nego na albumu?
TPA: Za tvoj rođendan smo snimili dvije verzije, jednu funk, a jednu onako … mi smo ustvari kao rock bend, i dođeš onda u studio i ispadne ti swingy, jazzy i funky. I ne možeš protiv toga,  to te vuče…
SŠ: Drugi album ste išli snimati u Ameriku?
TPA: Bili smo na Floridi sedam mjeseci, imali smo turneju po Floridi koja je bila fantastična, i zaradili smo lovu. Nepoznati bend. Isto je to bilo kao sa grupom Generals. Dođeš, ne zna te nitko, a za tri dana…
SŠ: Svi pričaju… Poslije Septembra ste išli na turneju po Rusiji?
TPA:  A to je bilo kao s albumom Lola, čežnja za kešom. Išao sam s Indexima i Zdravkom Čolićem četiri mjeseca, zatim sa Srebrnim krilima, pa s Pro arte, i konačno sa Septembrom. A sad ću vam jednu anegdotu ispričat: da je to snimljeno ja mislim da bi to dobilo Oscara! Sviramo mi Lužniku, dvorana koja i danas postoji u Moskvi te prima trideset hiljada, zatvorena dvorana. I sviramo mi prvi dan, došla je i televizija kao popratiti rock grupu Septembar  koja svira 10 dana.  Treći dan dolazi dopis iz Kremlja, da kakva je to zapadna muzika, kakvi su to Septembri, čupavci?! To je zadnji koncert, nema šta tu više da se radi… Propala turneja, šta ćemo sad! I sviramo mi taj treći dan,  pošalju oni jednog generala koji je imao jedno hiljadu onih ordenja, nije mogao sjediti  mirno nego je morao sa strane jer je imao šest kila onoga zlata i zvezdica.  Sjedi on u prvom redu,  i krenuli mi svirat’, a omladina, rulja poludela! Nema, niko ne sjedi, svi već čagaju, i on gleda, šta je to? U Rusiji se uvek svira prvi dio, pa pauza, pa drugi dio.  I došao on na pauzu i kaže ovo je nemoguće, ovo treba zabranit, ovo je kapitalistička propaganda… Ali kao, završite vi ovaj koncert da vidite da smo mi Rusi gostoprimivi.  I onda meni padne napamet kako ćemo mi to, a u pitanju je još sedam dana sviranja, lova i sve ostalo:  Imali smo jednu Ruskinju prevoditeljicu koju smo zamolili da nam prevede nešto. Idemo napraviti štos. Čuj Janez, ti ćeš na ruskom pozdraviti rulju i obavijestiti ih da će nam ovo vjerojatno biti zadnji koncert, ali da imamo privilegiju što je jedan general  drugog svjetskog rata na koncertu i neka ga pozdravi, narodnog heroja. I nakon kraćeg natezanja dogovorimo se Benč i ja, na papir je velikim slovima napisao tekst na ruskom. Nakon pauze krenemo svirati prvu stvar, bila je baš Za tvoj rođendan, rulja je poludjela,  i Benč na pola pjesme zaustavi svirku, stali svi, muk,  tišina. I kaže on: ‘Dragi prijatelji, imamo čast pozdraviti najvećeg heroja drugog svjetskog rata, tovariša generala Jurja, pozdravite tog generala jer je došao da sluša vašu i našu modernu muziku!’ I cijela dvorana poludi, a Benč još pozove generala da ustane da ga vide, i reflektori u njega, on je postao zvezda. I taj general, koji se od ordenja iskrivio na desnu stranu poslije nam je rekao da moramo ostati i svirati našoj omladini. I mi ostali petnaest dana u Moskvi!
SŠ: I prema poznatim podacima s interneta, tu je kraj vaše karijere. Nakon Rusije vi otvarate svoj dućan s instrumentima….
TPA: Ne, nije tako bilo. Ja sam imao saobraćajnu nesreću ’83. godine, slupao sam se, vozio sam se u taksiju  i taksi me nabio u tramvaj. Bio sam u komi sedam dana, i izvukao sam se. Onda sam pauzirao, skoro dvije i pol godine sam bio nepokretan, pa rehabilitacija, pa sam ostavio glazbu i počeo biznis s instrumentima.  Radio sam to jedno godinu i pol dana, pa sam prestao. Nakon toga sam upoznao ženinog rođaka u New Yorku i krenuo u građevinski biznis. Zahvaljujući njemu počeo sam graditi hotele, vile i imam jako uspješnu karijeru… Tu sam u Opatiji napravio tri najljepše vile. Ali uglavnom sam radio u Americi, po Njemačkoj, u Dubaiju…
SŠ: Svirate li još, pišete li pjesme?
TPA: Svaki dan vježbam ujutro jedan sat, navečer dva, samo za slučaj da se nađem slučajno negde, da me netko prepozna i zamoli da nešto odsviram…

Intervju sem našel na Smeđem Šečeru.